Priča o našem vjenčanju

Postoje dvije vrste "a bride to be": one koje jedva čekaju da sve prođe da mogu nastaviti svoj prijašnji život, te one druge… među kojima sam i ja

Fotografija: SpinakerGraphics

Samo da ne padne kiša... Ponavljala sam tu rečenicu u glavi zadnjih tjedan dana kao luda... Kad je u subotu osvanulo sunce, mojoj sreći nije bilo kraja.

Čim sam ušla u svadbenu salu novog zagrebačkog hotela, odmah znala da je to to - i pripreme su počele. Puno su mi pomogle moja mama i kuma bez kojih ništa ne bi bilo isto... Hvala vam, drage, jer isplatilo se... itekako se isplatilo!

Kuća je bila divna... Moji su si stvarno dali truda i dvorište je bilo kao iz bajke. Bijeli šatori, sve ukrašeno bijelim svijećama i cvijećem koje pada u slapovima do poda... A moje djeverušice bile su preslatke u bijelim haljinicama.

I dok su se pripreme zahuktavale, uzbuđenje je raslo. Marko i ja smo „pro- šetali" po gradu za potrebe fotografiranja. Uz ekipu iz Studija SpinakerGraphics bilo nam je toliko dobro da smo skoro zaboravili na sve što nas još čeka.

Marko je došao u spektakularnoj povorci... Kad smo se ugledali, čvrsto smo se primili za ruke i nismo se puštali. Bilo nam je lakše kad smo zajedno prolazili kroz ljude... Tad sam shvatila da tako i treba biti i da će tako biti. Društvo u dvorištu bilo je veselo, plesali smo, pjevali, slikali se, a sunce je i dalje sjalo.

Vrijeme je brzo prošlo, trebalo je poći u crkvu... Tamo je broj svatova narastao, bilo je i smijeha i suza, i latica, i još grljenja i ljubljenja...

U hotelu je počela prava fešta. Sve ono što sam htjela: atmosfera, cvijeće,  usluga, bilo je onako kako je i trebao biti... svi meni dragi na jednom mjestu. Uslijedio je prvi ples. Marko i ja, Čarobno jutro, balončići pjene, a zabava je tek počinjala... Odmah potom pridružila nam se i "ekipa" i nismo stali do pola šest ujutro... Svi su se odlično zabavljali, u pauzama jeli odličnu hranu, pa opet plesali uz odličan bend i pjevačicu... Kad se sve polako stišalo i preostali gosti posjedali umorni na stolice, DJ je usporio. On je zadnji ostao na nogama. Nakon što smo odnijeli stvari i poklone, svatko je otišao svojim putem.

Dok sam gledala kroz prozor kako se rađa novi dan, osjetila sam neku tugu... evo... gotovo je... toliko priprema, a tako je brzo prošlo... Gledala sam po stanu, i kako je sve lijepo... moja vjenčanica... najljepša... Pogled mi se zaustavio na Marku, koji je usnuo. Gledala sam ga neko vrijeme i pomislila: ništa nije gotovo... ovo je tek početak, ali sada udvoje... i bit će još bolje!