Slučajnost ili sudbina?

Sreli smo se slučajno jedne tople večeri u lipnju 2005. godine na domjenku kojeg je organizirao naš zajednički prijatelj i na prvi pogled osjetili veliku bliskost. Kroz vezu vrlo brzo smo shvatili da smo stvoreni jedno za drugo pa smo već nakon kratkog vremena odlučili napraviti drugi korak – i zaručili se.

Stipe me zaprosio na Eiffelovom tornju prilikom putovanja u Pariz, koje smo, opet slučajno, dobili od jednog prijatelja. Odlučili smo da mjesto našeg vjenčanja bude mali romantični grad Samobor, jer smo i jedno i drugo odrasli u njemu. Zapravo smo oboje stanovali u istoj ulici i, iako se tamo nikad nismo sreli, sudbina je odlučila da se ipak spojimo. Taj mali gradić oduševio je ne samo naše goste, nego i fotografa Igora iz produkcijske kuće «Gorski Co. Multiworks» te su tako nastale naše prelijepe vjenčane fotografije.

Dok sam se spremala sa svojom kumom Mirelom osjećala sam trunku nervoze, no čim su se začule trube u našem malom mjestu pokraj Samobora, situacija se učas promijenila. Ja i moja draga kuma smijale smo se i istovremeno molile jedna drugu da prestanemo plakati kako nam se ne bi razmazala šminka.

Napokon je došao trenutak kada je tata ušao u sobu rekavši: „Dijete stigli su po tebe". Izlazak iz kuće je za mene bio predivan i poseban trenutak. Kad se Stipe stvorio s prekrasnim buketom bijelih ruža, zaplakala sam od sreće.

Ceremonija vjenčanja započela je u 18 sati u prelijepo okićenoj crkvi, samo nekoliko metara od moje roditeljske kuće. Stihovi predivnih pjesama pratili su naš ulazak u crkvu gdje su nas čekali kumovi, svećenik i djeveruše - moja četverogodišnja nećakinja Chiara i Stipina sestrična koje su, po našoj želji, nosile naše prstene. Poslije vjenčanog obreda slijedilo je čestitanje, a potom vožnja do Hotela „Lavica" u Samoboru.

Svečana večera započela je oko 20 sati u lijepo uređenoj sali s okruglim stolovima ukrašenim visokim čašama u kojima su se nalazili komadići limete i plutajuće bijele svjećice koje su sali davale dodatni štih romantike. Prvi ples smo otvorili klasičnim bečkim valcerom kojeg smo samo nekoliko tjedana prije u dva školska sata uvježbali uz pomoć našeg plesnog instruktora Luke. Rezanje torte je bilo uobičajeno zabavno. Uslijedilo je i bacanje buketa, koji je uhvatila moja draga prijateljica Ana - koja kaže da joj je to već treći po redu!

U nastavku smo se svi dobro zabavili do kasno u noć. Nas nekoliko bliskih prijatelja nismo napuštali podij sve dok je bilo glazbe, a kuma, nekoliko prijateljica i ja skinule smo sandale visokih peta i nastavile bose. Željeli smo da naše vjenčanje bude posebno veselo te da svima ostane u lijepom sjećanju. Mislim da nam je to i uspjelo.