Sve je počelo ludom prosidbom...

Petak navečer, običan izlazak sa dragim prijateljima u nama omiljen klub. U jednom trenu moj Danijel je pozornici, uzima mikrofon i nešto priča. Priča o meni?! Zove me na pozornicu?! Noge su mi se odsjekle…

Nakon što su me izgurali na pozornicu, jedino što sam uspjela izustiti bilo je «bi...». Oduvijek sam znala da je on taj. Obožavala sam ga. Još ga obožavam, čak i više.

Organizacija vjenčanja nije bila nimalo laka - on bi veliko, ja malo vjenčanje; on bi klasičnu vjenčanicu, ja večernju haljinu. Nisam osoba koja je cijeli život zamišljala svoje vjenčanje, ali sam znala što želim.

Kada smo dogovorili restoran, bend i fotografa, okupili smo mame i objavili datum. Malo su se ljutile što im nismo dali da sudjeluju, ali dovoljno su se već naradile za nas, pa smo htjeli da na vjenčanju samo uživaju. Napokon sam pronašla haljinu na pola puta između mojih i njegovih želja, Danijelu smo naručili smoking, odabrali cvijeće i prstenje te s prijateljima uvježbali prvi ples...

Moja draga kozmetičarka me natjerala da dan ranije dođem na relaksaciju i to je bio pun pogodak. Istjerala je iz mene i posljednju trunku nervoze.

Napokon je svanuo i taj dan - 27. rujna, deveta godišnjica naše veze. Sve je išlo glatko. Ivana me počela uređivati oko devet sati, sestre i mama su me izgrlile prije šminkanja i poslije suze više nisu bile dopuštene.

Obukla sam haljinu... osjećala sam se super. Bila sam iznenađujuće mirna. Danijel se oduševio kada me vidio. Sve se isplatilo, svaka prepirka, sav trud.

Vjenčao nas je svećenik koji je dugogodišnji obiteljski prijatelj. Gosti su nam bili jako veseli, iznad svakog očekivanja. Prekrasno je kada se osvrnete po dvorani i draga vam je svaka osoba koju vidite. Gužva na podiju mi je davala odgovor da smo uspjeli. Prijatelji su nas iznenadili romskim trubačima pred zoru. Kao znak zahvalnosti što su s nama podijelili najljepše trenutke, svima smo poklonili kućnu srećicu. A brak... brak je prekrasan za dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo, kao mi.