Vjenčanje na otoku Sv. Andrije

Željela sam vrlo jednostavno vjenčanje, a stilizirano uređenje. Organizirano u detalje, a opušteno. Bez prevelikih formalnosti, a poštujući običaje.

Datum smo odabrali deset mjeseci ranije: polovina rujna bila je idealna. Mjesto radnje bio je otok sv. Andrija kraj Rovinja, grada odakle je rodom moj suprug. Dvorac na otoku je kao iz bajke, uz samo more. To je to što smo željeli!

Odlučili smo se za dizajnera i organizatora vjenčanja Borisa Ružića iz Pule, jer nam se sviđao njegov stil. Na preporuku, angažirali smo Art studio za foto i video snimanje. Odabrala sam vjenčanicu u Sposi, a svog najdražeg dizajnera Borisa Pavlina za haljinu nakon ponoći. Marko Grubnić, stilist mog supruga, pobrinuo se za odijela u skladu s mojim haljinama. Potom sam nazvala vizažista Tomu Vrbana, a salon Renata za frizuru. Pavle Podolski, tour- menadžer mog supruga, preuzeo je brigu o glazbi, prijevozu i ostalim „tehnikalijama". Moja asistentica Vlatka preuzela je pak na sebe smještaj gostiju. Organizacijska ekipa snova bila je kompletirana već u veljači. Idealno!

Otežavajuća okolnost bila je opsada novinara koji su dežurali ispred hotela i oko zidina dvorca te nam ometali privatnost i fotografiranje. Pravo je čudo što smo uz njih uspjeli napraviti tako lijepe fotografije i još ljepši DVD uz koji možemo ponovo osjetiti svo uzbuđenje kao da smo upravo na vjenčanju.

Prijatelj Željko Radočaj osvijetlio je prostor dvorca koji je po noći okupalo bijelo, plavičasto i ljubičasto svjetlo. Imali smo nekoliko „punktova" s pićem: jedan s vinom, drugi sa šampanjcem, treći s koktelima. Hrana je po našoj želji bila istarska i dalmatinska, lagana. Plesalo se bez prestanka, uz DJ-a Igora Primeca i bend Positivo. U jednom trenu pridružili su im se Nina Badrić, Zorica Konđa i suprugov brat Mateo. Nakon njih je "dernek" napravio Halid Bešlić, a pred jutro iznenadila sam supruga romskom glazbom uz trubače.

Nismo ukrašavali svatove, nije bilo strogog protokola, zastava i trubljenja, jer svi su stigli brodom. Torta nije bila u katovima, nismo plesali valcer, nije bilo dugih i dosadnih govorancija, čak niti stajaja i primanja poklona.

Bili smo opušteni, jer ni o čemu nismo razmišljali, samo smo se prepustili uži- vanju. To što smo odlučili dati prioritet ugođaju, bio je pun pogodak! Iako gosti još uvijek pričaju o našem vjenčanju, rekla bih da je najvažnije da je suprugu i meni to bio tulum za pamćenje, provod života. Jer ipak je to bio naš dan!