Vjeruj u ljubav

• 
• 
• 
• 
• 

Iako sam znala da ćemo cijeli život provesti zajedno, činjenica da me na putovanju u Pariz nasred avenije Champs Elysees zaprosio na koljenima, ostavila me bez riječi. Jedva sam uspjela izustiti: „Da!“ Znala sam da će jednoga dana doći i „to“ na red, ali moram priznati nisam očekivala zaruke kao iz filmova.

Iskra Primorac

Fotografija: DT Studio

Čim smo se vratili u Zagreb, prionuli smo organizaciji vjenčanja, obilascima raznih hotela i sala u Zagrebu, no vrlo brzo smo se odlučili za hotel Antunović i rezervirali salu čak više od godinu dana prije našeg datuma. Odabrana sala imala je sve što smo željeli, a osoblje hotela oduševilo nas je svojom uslužnošću i pristupom.
Na red je došao i bend. Željeli smo glazbenike koji će znati riješiti sve naše zahtjeve i na veliko zadovoljstvo rezervirali smo bend u čijoj smo svirci i atmosferi više puta uživali. Do tada mi se organiziranje vjenčanja činilo stvarno vrlo jednostavno. Nisam shvaćala zašto se neke mladenke znaju žaliti na probleme pri organizaciji i zbog čega im sve to izgleda toliko komplicirano? No, moje prve „slatke“ muke počele su odabirom vjenčanice. Krenula sam u potragu za tom svemoćnom „IT haljinom“ u kojoj sam, kao valjda i sve mladenke, htjela izgledati čarobno. Naoružala sam se dobrom voljom i spremnošću za isprobavanje najrazličitijih modela, a u pomoć sam pozvala svoju kumu i brata - moj prijeki sud.
U jednom sam trenutku shvatila kako sam obišla gotovo sve vjenčane salone u gradu i kako ni u jednom nisam našla ništa što bi mene i moj žiri oborilo s nogu. Problem je bila i moja visina pa su mi neke predivne vjenčanice bile do gležnja iako su trebale biti gotovo do poda. Kolutanje očiju mog dobro uigranog žirija bila je već standardna reakcija kada bih izašla iz garderobe. No, u tim se probama ipak iskristaliziralo koji mi model najbolje stoji. Odlučeno je da ću postati romantična i nježna gradska sirena.
Uskoro je pronađena i haljina koja me očarala - La Sposa, model Laurel.
Dogovorila sam sastanak u salonu La Perla, a kako, nažalost, moje haljine nije bilo u salonu, morala sam je naručiti. Iskreno rečeno, malo sam se dvoumila. Nikada  nisam ništa kupila „na slijepo“. Bilo me pomalo strah, a u glavi su mi se rojila brojna pitanja: „Što ako haljina neće dobro izgledati? Što ako opet bude kratka i do gležnja?“
Susretljivošću vlasnice, saznala sam sve dimenzije haljine te odlučila hrabro pristupiti kupnji na neviđeno te strpljivo čekala. Nakon tri mjeseca haljina je stigla u Zagreb. Mislim da nikada neću zaboraviti to prvo odijevanje ispunjeno strepnjom i velikom radošću koja me prožela kada sam se pogledala u ogledalo. Moj žiri je već spremno mami dodavao papirnate maramice. Haljina je pronađena! No sada smo trebali odjenuti i mog budućeg supruga Marka. Nakon potrage za idealnim odijelom u kojoj nismo našli ništa njegova broja što bi bilo u skladu s našom ceremonijom i nama posebno važnim danom, odlučili smo odijelo i košulju dati izraditi po mjeri. Shvatila sam da sam prava srećkovićka jer nam je oko stylinga i organizacije mnogo pomogao moj brat Borut te nas riješio raznih nedoumica, čime nam je uvelike olakšao modne dileme.
Kako se vjenčanje približavalo, došle su na red i pozivnice. Željeli smo, kao i svi mladenci, da naše vjenčanje bude posebno i drugačije od ostalih pa smo se odlučili za dvije vrste pozivnica koje je dizajnirao naš prijatelj grafički dizajner.
Jedne su bile namijenjene rodbini i prijateljima naših roditelja i bile su klasične, vrlo elegantne, zavezane svilenom vrpcom na kojoj su pisala naša imena.
Druge smo namijenili našim prijateljima. Bila je to šaljiva verzija pozivnice u kojoj je tekst bio pompozno napisan po uzoru na domaće lifestyle magazine s našom romantičnom pričom te s našom „kvazipaparazzi“ fotkom u prilogu.

Kako je vjenčanica bila boje slonovače, odlučila sam da cvijeće i torta budu u istom tonu. Odabir je pao na cvijeće svijetlo bež i bijelih tonova s malo zelenila. Vjenčani buket bio je sastavljen od ruža, mini kala i frezija. Kuma, mame, sestra i djeveruše imale su prekrasne narukvice od bijelog šlajera i ruža. Marko, tate i brat na reverima su nosili ukrase od živog cvijeća. Stolovi su bili ukrašeni u istom tonu kao i moj vjenčani buket. Sve je bilo povezano u jednu cjelinu.
S obzirom na to da smo Marko i ja veliki sladokusci i za sve naše slatke trenutke redovito se zaustavljamo na svojoj omiljenoj „postaji“, uopće se nismo dvoumili tko će nam praviti svadbenu tortu. Naša omiljena slastičarnica! A kako prave božanstvene slastice, nikako se nismo mogli odlučiti samo za jednu vrstu pa je odabrano njih sedam - za svaki kat drugačija torta. Sve torte bile su ukrašene marcipanom koji je oblikovan u sitno nježno cvijeće, a na vrhu smo stajali mi, napravljeni kao „slatki“ mladenci.

Na dan vjenčanja 21. kolovoza sve je bilo isplanirano do zadnjeg detalja. Kuma Anita i ja smo već u devet ujutro imale dogovoreno uljepšavanje u frizerskom salonu u kojem nam je moja prijateljica Elena napravila predivne frizure. Odlučila sam se za skupljenu i podignutu kosu s jednim retro elementom - pletenicom. Šminkanje sam prepustila zasigurno jednom od najpoznatijih make up artista u Hrvatskoj - Saši Jokoviću. Bila sam potpuno mirna jer sam i u jednoj i u drugoj situaciji bila u rukama stručnjaka. Kada je završio „girls party“ uljepšavanja, pohitala sam kući odjenuti svoju predivnu vjenčanicu.
Tren prije nego što je Marko trebao doći po mene, a zbog euforije i povišena adrenalina, u žaru nazdravljanja s najužom obitelji, dogodila se mala nezgoda. Jedna čašica orahovca našla se na mojoj haljini. Odjednom je nastala apsolutna tišina, a zatim brza akcija mame i brata koji su magičnim trikovima skinuli sve mrlje. Pritom sam od uzvanika saznala da proliveno piće po vjenčanici donosi sreću te mi nije preostalo ništa drugo nego povjerovati u to staro vjerovanje. U cijelom tom metežu nisam ni primijetila da je Marko malo zakasnio, ali me je zatekao (ponovno) sređenu i spremnu za naš najljepši dan. Kada sam ga ugledala, ništa više nije bilo važno... emocije su me preplavile, a oči zasuzile.

Obred vjenčanja održao se u crkvi Sv. Ivana Krstitelja na Novoj vesi. Dok je ispred mene koračao trogodišnji nećak Karlo koji je ponosno nosio prstenje, za mene je najemotivniji trenutak bio kada me tata dopratio do oltara te kada smo izricali zavjete poslije kojih nam je klapa otpjevala Ave Mariju i za kraj svima poznati evergreen „Vjeruj u ljubav“. Nakon „prvog poljupca“ uslijedio je neobično gromoglasan pljesak svih prisutnih.

Svoj prvi ples posvetili smo događaju koji je označio početak naše avanture u gradu svjetlosti, stoga je izbor pao na veselu pjesmu Joea Dassinija „Champs Elysees“. Poslije toga slijedio je valcer na pjesmu „That's Amore“ tijekom kojeg su nam se priključili kumovi Anita i Ivan te roditelji i ostali uzvanici. Bila sam sretna što smo Marko i ja svima pokazali naše plesne vratolomije koje smo naučili u plesnoj školi uz Krunu iz plesne škole Nicolasa i Ksenije, Plesni centar Zagreb. Naš ples pun profi pirueta i trikova sve je ostavio bez daha, a tome je svakako pomoglo što nismo imali tremu jer smo bili okruženi predivnim ljudima koje volimo. Svjesni činjenice da će nas video i fotografije zauvijek podsjećati na naš dan, ovu veliku i važnu zadaću povjerili smo DT Studiju. Uz njih smo se osjećali opušteno, spremno smo prihvaćali njihove, kao i oni naše ideje za poziranje i snimanje općenito. Super atmosfera te korištenje najmodernije tehnologije dali su savršene rezultate.

Sretni smo jer znamo da smo oko sebe za svoje vjenčanje okupili ljude koji su najbolji u svom poslu. A naši su uzvanici proveli večer u dobrom raspoloženju zabavljajući se do zore. Za uspomenu na naše vjenčanje uzvanicima smo na rastanku poklonili svoju fotografiju i šampanjac. I sada dok vam sve ovo pišemo s Mauricijusa, gdje uživamo u svom medenom mjesecu ispijajući koktelčiće ispod palme, možemo samo dodati da je šteta što je naš dan iz snova tako brzo proletio!